Read Biblija (Šarić) Jeremija 4 Bible Online

Jeremija 4 - Biblija (Šarić) bible

Jeremija 4

¹”Ako se vraćaš, Izrćle”, veli Gospodin, “vrati se k meni! Ako mi ukloniš s očiju te idolske gadove, ne ćeš ostati bez domovine.

²I kuneš li se: Tako da je živ Gospodin! ? pošteno, istinito i pravo, onda će se neznabošci blagoslivljati u njemu i njime će se dičiti.

³Jer ovako veli Gospodin ljudima u Judi i u Jeruzalemu: Izorite sebi krčevinu i ne sijte u trnje!

⁴Obrežite se Gospodinu i skinite okrajak sa svojega srca, o, vi ljudi Judini, stanovnici Jeruzalema! Inače će buknuti kao oganj moj gnjev i razgorit će se ? i nitko ga neće moći ugasiti ? zbog zloće vaših djela.

⁵Objavite u Judi! Oglasite u Jeruzalemu! Trubite u trubu po zemlji! Vičite iz puna grla: Skupite se! Moramo poći u tvrde gradove.

⁶Zamahnite zastavama prema Sionu! Bježite! Ne stajte! Jer šaljem zlo sa sjevera i silno razorenje.

⁷Iz svoje guštare diže se lav, davitelj se naroda otresa, ostavlja svoj ležaj, da tvoju zemlju učini pustinjom. Gradovi će tvoji biti opustošeni i bez ljudi.

⁸Zato se zamotajte u žalobne haljine! Plačite i ridajte: Gospodnji žestok gnjev ne odvraća se od nas.

⁹U onaj dan, veli Gospodin, ne znaju se snaći ni kralj ni knezovi. Svećenike obuzima užas, i proroke hvata groza.

¹⁰Govore: Ah, moćni Gospodine! Doista, ti si ovaj narod i Jeruzalem gorko prevario viješću: Imat ćete spasenje! A sada nam ide mač na život!

¹¹U ono vrijeme govori se o tom narodu i o Jeruzalemu: Vruć vjetar s pustinjskih visina udari na kćer, moj narod, ne da provije ni da pročisti.

¹²Silan mi vihor dolazi u službu. I ja sam onaj koji im izriče osudu.

¹³Gle, podiže se kao oblak! Kao vihor šume su neprijateljska kola! Brže od orlova lete konji! Teško nama, propadosmo!

¹⁴Operi svoje srce od zloće, Jeruzaleme, tako ćeš se spasiti! Dokle će još u tvojim grudima biti grješni naumi?

¹⁵čuj samo! Glas iz Dana! Glasnik nesreće od Efrajimovih gora:

¹⁶Javite plemenima, oglasite Jeruzalemu: Opsadnici dolaze iz daleke zemlje i podižu poziv na boj protiv Judinih gradova.

¹⁷Kao poljski čuvari postavljaju se oko njega jer ustade na me”, veli Gospodin.

¹⁸”Tvoj ti život i djela to donesoše. Kriva je tvoja zloća što ti je gorko, što ti steže srce.”

¹⁹”Grudi moje, grudi moje! Previjam se u boli! Puca mi srce! Buči mi nutrina ? ne mogu zamuknuti. čuješ glas trube, srce moje! čuješ bojnu viku!

²⁰Pustošenje na pustošenje, glasi vijest, opustošena je sva zemlja! U čas su razoreni moji šatori, u tren moj stan!

²¹Dokad moram gledati zastave, dokad moram slušati glas trube?”

²²”Ah, zaluđen je moj narod! Ne htjedoše ništa znati o meni. Luda su djeca, bez razboritosti; mudri su samo da čine zlo, a dobro činiti ne znaju.” "

²³Gledam zemlju ? i gle: samo pustinja i pomutnja! Gledam k nebu ? svjetlost je njegova iščeznula!

²⁴Gledam brda ? i gle: ona se tresu! Svi su humovi zadrhtali!

²⁵Gledam ? i gle: nema više čovjeka! Sve su nebeske ptice odletjele!

²⁶Gledam ? i gle: plodna zemlja leži pusta! Razoreni su svi njezini gradovi od Gospodina, od žestine njegova gnjeva.

²⁷Jer ovako govori Gospodin: “Sva zemlja mora postati pustinja! ? Ali ne ću je sasvim uništiti. ?

²⁸Nad tim se zemlja zamotava u žalost, i nebo u tamu. Zato sam očitovao svoje namjere; ne kajem se! Ne ću to pustiti!” "

²⁹Pred uzvikom: “Konjanici i strijelci!” bježe svi gradovi. Kriju se ljudi u guštarama. Penju se na stijene. Svaki je grad ostavljen. Nitko više ne stanuje u njima.

³⁰A ti, opustošena, što tada činiš? Ako se i odijevaš u grimizno odijelo, ako se i kitiš zlatnim nakitom, ako i laštiš sebi oči ? uzalud se praviš lijepom. Siti su te milosnici, rade ti o glavi.

³¹Ah, čujem viku kao žene u bolima, tjeskobne vapaje, kao žene koja prvi put rađa: glas sionske kćeri koja jeca. Ona slama ruke: “Teško meni! Ubojicama pripada moj život!”