Read Biblija (Šarić) Jeremija 8 Bible Online

Jeremija 8 - Biblija (Šarić) bible

Jeremija 8

¹U ono vrijeme”, veli Gospodin, “izvadit će se iz njihovih grobova kosti Judinih kraljeva, kosti njegovih knezova, kosti svećenika, kosti proroka i kosti jeruzalemskih stanovnika

²i razasut će se pred suncem, mjesecom i cijelom nebeskom vojskom, pred onima koje su ljubili i štovali, za kojima su trčali, koje su pitali i kojima su se klanjali. Ne će se skupiti ni pokopati. Kao gnoj će ležati na polju.

³Tada će svemu ostatku, što preostane od ovoga zla roda, po svim mjestima kamo ih stjeram, biti smrt draža nego život”, veli Gospodin nad vojskama.

⁴”Reci im: Ovako veli Gospodin: Tko padne, zar opet ne ustane? Tko zađe s puta, zar se opet ne vrati?

⁵Zašto je taj narod, zašto je Jeruzalem otpao zauvijek? Zašto se drže čvrsto zablude i ne će se obratiti?

⁶Pazim i slušam: što nije pravo, govore; nitko se ne kaje za svoju zloću pa da kaže: Što sam skrivio? Svi trče od toga tako brzo kao konj kad nagne u boj. "

⁷I roda u zraku zna svoje vrijeme, golub i lastavica i ždral drže se vremena svojega povratka. A moj narod ne zna pravoga Gospodnjeg reda.”

⁸Kako možete reći: “Mudri smo! Imamo Gospodnji zakon!” Jest, dobro! Ali je to lažju učinila lažljiva pisaljka pisara.

⁹Sramiti se moraju mudraci, smeteni su i pogođeni. Odbacili su Gospodnju riječ. Što im još preostade od mudrosti?

¹⁰”Zato dajem njihove žene strancima, njihove njive drugim posjednicima. Jer od najmanjega do najvećega sve misli na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju.

¹¹Hoće liječiti lom mojega naroda govoreći mu olako: Mir, mir!, a mira nema.

¹²Morali bi se stidjeti zato što su činili gadosti. Ali se ne stide. Ne znaju se više zarumenjeti. Zato će popadati kad pada sve, i srušiti se kad ih kaznim”, veli Gospodin.

¹³”Hoću li kod njih imati berbu”, veli Gospodin, “nema grozda na lozi, ni smokve na drvetu. I lišće je uvenulo. Zato ih predajem onima koji dolaze na njih.”

¹⁴Što sjedimo tiho? Skupite se! Poći ćemo u tvrde gradove. Tamo ćemo propasti! Jer Gospodin, naš Bog, hoće naše uništenje. Otrovnu nam vodu daje da pijemo, jer smo griješili protiv Gospodina.

¹⁵Uzdamo se u mir, ali ne dolazi ništa dobro, u vrijeme spasenja, ali je samo strah!

¹⁶Od Dana ovamo čuje se samo dahtanje njegovih konja. Od vriske njegovih pastuha sva zemlja zadršće. Dolaze i žderu zemlju s njezinim bogatstvom, gradove s njihovim stanovnicima.

¹⁷”Jest, otrovne zmije puštam na vas kod kojih ne pomaže zaklinjanje. One će vas ujedati”, veli Gospodin.

¹⁸”Bez spasenja.” Nevolja navaljuje na me! Moje srce u meni puno je boli!

¹⁹čuj! Glasno tuguje kći, narod moj, iz daleke zemlje: “Zar Gospodin nije više u Sionu? Zar njegov kralj ne boravi više u njemu?” “Što su me dražili svojim likovima, svojim tuđinskim, ništavnim idolima?”

²⁰”Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla.”

²¹Tada se srušila kći, moj narod; srušio sam se i ja. Žalostan sam. Groza me spopala. "

²²Nema li balzama u Gileadu? Nema li više ondje liječnika. Zašto nema lijeka za kćer, moj narod?

²³O, da bi moja glava bila sasvim kao voda i oko moje vrelo suza! Plakao bih dan i noć za pobijenima svoje kćeri, svojega naroda!