Read Biblija (Šarić) Brojevi 14 Bible Online

Brojevi 14 - Biblija (Šarić) bible

Brojevi 14

¹Tada sva općina podiže viku i graju, i narod je plakao one noći.

²Svi su sinovi Izrćlovi mrmljali protiv Mojsija i Arona. I sva se općina tužila pred njima: “O, da smo bili pomrli u egipatskoj zemlji ili ovdje u pustinji! O, da smo mrtvi!

³Zašto da nas vodi Gospodin u tu zemlju? Zar da i ginemo od mača? Zar da naše žene i sitna djeca postanu drugima roblje? Ne bi li bolje bilo za nas da se vratimo u Egipat?”

⁴A rekoše među sobom: “Mi ćemo izabrati sebi vođu i vratiti se u Egipat!”

⁵Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svom sabranom općinom sinova Izrćlovih.

⁶A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su također bili uhodili zemlju, razdriješe svoje haljine

⁷i rekoše svoj općini sinova Izrćlovih: “Zemlja koju prođosmo da bismo je uhodili jest zemlja doista vrlo dobra.

⁸Ako nam je Gospodin milostiv, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je, zemlju u kojoj teče mlijeko i med.

⁹Samo se ne bunite protiv Gospodina i ne bojte se stanovnika te zemlje! Jer ćemo ih posve istrijebiti. Odstupila je od njih njihova zaštita. A s nama je Gospodin. Ništa ih se ne bojte!”

¹⁰Kada je sva općina mislila da ih kamenuje, pojavi se slava Gospodnja svim sinovima Izrćlovim nad Šatorom svjedočanstva.

¹¹I Gospodin reče Mojsiju: “Dokle će me još prezirati taj narod? Dokle mi ne će vjerovati uza sve čudesne znakove što sam ih učinio pred njim?

¹²Udarit ću ga kugom i istrijebiti ga. A tebe ću učiniti narodom koji je veći i jači od ovoga.”

¹³Ali Mojsije odvrati Gospodinu: “Ako to čuju Egipćani, između kojih si svojom moću doveo ovamo taj narod,

¹⁴pripovijedat će to stanovnicima ove zemlje. Oni su čuli da ti, Gospodine, prebivaš među ovim narodom, da mu se ti, Gospodine, oči u oči ukazuješ, i da tvoj oblak stoji nad njima, i da ti danju u stupu oblaka, a noću u stupu ognja ideš pred njima.

¹⁵Ako sad taj narod pobiješ sve do jednoga, onda će narodi koji su čuli o tebi glas reći:

¹⁶Budući da Gospodin nije mogao taj narod dovesti u zemlju koju im je bio zakletvom obećao, zato ih je pobio u pustinji.

¹⁷Neka dakle, Gospodine, vlada tvoja velika strpljivost! Pa ti si obećao:

¹⁸Gospodin je strpljiv i bogat dobrotom. On oprašta krivnju i grijeh. Ali posve ne otpušta kaznu, nego pohodi krivnju otaca na djeci do u treće i četvrto koljeno.

¹⁹Oprosti dakle ovomu narodu njegovu krivnju, po velikom svom milosrđu, kao što si uvijek opraštao ovomu narodu od Egipta dovde!”

²⁰Gospodin odgovori: “Opraštam mu, kako si zamolio.

²¹Ali tako ja živ bio, i tako sva zemlja bila puna slave Gospodnje,

²²svi oni ljudi koji vidješe moju slavu i sve čudesne znake, što sam ih učinio u Egiptu i u pustinji, a ipak me deset puta kušaše i mojega glasa ne poslušaše,

²³ne će nikada vidjeti zemlje što je zakletvom obećah njihovim ocima. Ne, nijedan od svih onih koji me prezreše, neće je vidjeti!

²⁴Samo svojega slugu Kaleba, koji pokaza drugi duh i posve pristade uza me, njega ću dovesti u zemlju u koju je već jednom stupio, i posjedovat će je njegovi potomci.

²⁵Pustite samo da Amalečani i Kanaanci stanuju u ravnici! Sutra se vratite i pođite u pustinju prema Crvenome moru!”

²⁶Još reče Gospodin Mojsiju i Aronu:

²⁷”Dokle će još ta nevaljala općina mrmljati protiv mene? Dobro sam čuo psovke sinova Izrćlovih, što ih izbacuju protiv mene.

²⁸Kaži im: Tako ja živ bio, to je riječ Gospodnja, kako vi izgovoriste pred mojim ušima, tako ću ja postupati s vama.

²⁹Ovdje u pustinji popadat će vaša mrtva tjelesa, svi vi koji ste bili izbrojeni, po cijelom vašem broju, od dvadesete godine naviše, jer mrmljaste protiv mene.

³⁰Nikada ne ćete ući u zemlju koju vam obećah pod zakletvom za postojbinu, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova.

³¹A sitnu vašu djecu, za koju rekoste da će drugima postati roblje, njih ću uvesti. Oni će se obradovati zemlji koju vi pogrdiste.

³²A vaša mrtva tjelesa raspast će se ovdje u pustinji.

³³četrdeset godina vaši će se sinovi kao pastiri povlačiti u pustinji i tako će činiti pokoru za vaše otpadništvo, dok se vaša tjelesa posve ne zatru u pustinji!

³⁴Po broju četrdeset dana, za koje uhodiste zemlju, jedan dan za jednu godinu uračunat, morat ćete četrdeset godina činiti pokoru za svoje krivnje. Morat ćete osjetiti što znači kad ja uskratim svoju milost.

³⁵Ja, Gospodin, to kažem! Doista, tako ću postupati s tom cijelom nevaljalom općinom, koja se urotila protiv mene: ovdje u pustinji oni će naći svoj kraj. Ovdje će pomrijeti.”

³⁶A ljudi što ih je bio poslao Mojsije da uhode zemlju, i što nakon svojega povratka pobuniše svu općinu protiv njega, kad krivo izvijestiše o zemlji,

³⁷ti ljudi, što su bili dali lažan izvještaj o zemlji, pomriješe pred Gospodinom od nagle smrti.

³⁸Samo Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, ostaše na životu od onih ljudi što su išli uhoditi zemlju.

³⁹Kad Mojsije priopći te prijetnje svim sinovima Izrćlovim, narod se veoma ražalosti.

⁴⁰Drugo, dakle, jutro ustaše rano, da uziđu navrh gore; jer rekoše: “Sada smo spremni da uziđemo na ono mjesto za koje nam je govorio Gospodin; jer sagriješismo.” "

⁴¹A Mojsije odvrati: “Zašto hoćete prestupiti zapovijed Gospodnju? Ne ćete uspjeti.

⁴²Ne uzlazite jer Gospodin nije u vašoj sredini! Inače ćete biti potučeni od svojih neprijatelja.

⁴³Jer Amalečani i Kanaanci stoje tamo pred vama. Popadat ćete od mača. Budući da se odmetnuste od Gospodina, ne će Gospodin biti s vama.”

⁴⁴Ali oni u svojoj tvrdokornosti pođoše navrh gore. A kovčeg Gospodnjega saveza i Mojsije ne ostaviše tabora.

⁴⁵Tada siđoše Amalečani i Kanaanci, što su stanovali na onoj gori, potukoše ih i potjeraše do Horme.