Read Krscanska sadasnjost Djela 27 Bible Online

Djela 27 - Krscanska sadasnjost bible

Djela 27

¹Kad je odlučeno da odjedrimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge uznike satniku carske čete, imenom Juliju.

²Popesmo se na neku adramitsku lađu koja je imala ploviti u azijska mjesta pa otplovismo. S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin.

³Sutradan doplovismo u Sidon. Julije, koji je s Pavlom čovječno postupao, dopusti mu poći k prijateljima da se pobrinu za nj.

⁴Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar - jer su nam vjetrovi bili protivni -

⁵pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku.

⁶Ondje satnik nađe neku aleksandrijsku lađu za Italiju i ukrca nas na nju.

⁷Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone

⁸pa jedva jedvice ploveći uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja.

⁹Kad je nakon duljeg vremena plovidba već postala pogibeljna jer je Post već bio izminuo, opominjaše Pavao:

¹⁰“Ljudi, govorio im je, vidim da će plovidba biti nezgodna i na veliku štetu ne samo za tovar i lađu nego i za naše živote. “

¹¹Ali je satnik više vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim riječima.

¹²A kako luka nije bila prikladna za zimovanje, većina je predlagala da odande otplove ne bi li kako doprli do kretske luke Feniksa, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu, pa ondje prezimili.

¹³Uto duhne blagi južnjak i oni, misleći da bi mogli ostvariti naum, digoše sidro i zaploviše tik uz Kretu.

¹⁴Ali nedugo zatim razbjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistočnjak.

¹⁵Zahvati lađu te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi.

¹⁶Prolazeći ispod nekog otočića zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti čamac.

¹⁷Podigoše ga pa upotrijebiše snast da potpašu lađu. Bojeći se pak da se ne nasuču u Sirti, spustiše prvenjaču. Tako ih je nosilo.

¹⁸Budući da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara,

¹⁹a treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu.

²⁰Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti.

²¹Ni jelo se već dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i reče: “Trebalo je, ljudi, poslušati me, ne se otiskivati od Krete i izbjeći ovu nepogodu i štetu.

²²Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša između vas neće stradati, nego samo lađa.

²³Noćas mi se ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim

²⁴te reče: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom. '

²⁵Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno.

²⁶Ali treba da se nasučemo na neki otok. “

²⁷Bijaše već četrnćsta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja.

²⁸Bacivši olovnicu, nađoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i nađoše ih petnćst.

²⁹Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra iščekujući da se razdani.

³⁰Kad su mornari bili naumili uteći iz lađe i počeli spuštati čamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra,

³¹reče Pavao satniku i vojnicima: “Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se spasiti ne možete!”

³²Nato vojnici presjekoše užad čamca i pustiše da padne.

³³Do pred svanuće nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: “četrnćsti je danas dan, reče, što bez jela čekate, ništa ne okusivši.

³⁴Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave neće propasti. “

³⁵Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti.

³⁶Svi se razvedre te i oni uzmu hrane.

³⁷A svih nas je u lađi bilo dvjesta sedamdeset i šest duša.

³⁸Jednom nasićeni, stanu rasterećivati lađu bacajući žito u more.

³⁹Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluče, bude li moguće, u nj zavesti lađu.

⁴⁰Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjaču prema vjetru pa udare k obali.

⁴¹Ali naletješe na plićak i nasukaše brod: pramac, nasađen, osta nepomičan, a krmu razdiraše žestina valova.

⁴²Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao,

⁴³ali im satnik, hoteći spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskaču i izađu na kraj,

⁴⁴a ostali će, tko na daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno.